Suprugini roditelji su prije više od dvadeset godina zatvorili balkon kuće na moru. Učinili su to da bi tih dvadesetak rijetko korištenih kvadrata zaštitili od nemilosrdnog ljetnog sunca, ali i da bi ga učinili korisnim i tijekom ostalih godišnjih doba – pogotovo u kišne i vjetrovite jeseni i zime.

Balkon je zatvoren PVC prozorima i vratima, a na krov su postavljene polikarbonatne ploče, vjerojatno vrlo popularne u ono vrijeme. Uglavnom, te su ploče lagane pa je njima jednostavno baratati, čvrste su i, možda najvažnije, prozirne su. Ovom intervencijom, balkon je postao zimski vrt s korisnom i čestom ljetnom primjenom.

Nažalost, krovne ploče nagrizao je zub vremena. Zapravo, širenje i skupljanje materijala pod utjecajem promjene temperature – a ljeti je to posebno naglašeno – razlabavio je spojeve pa su nastale pukotine kroz koje prodirala voda. Svaka kiša značila je prokišnjavanje, ne dramatično ali dovoljno da se ne osjećamo ugodno. Osim toga, zajedno s kišom prodirala je i prljavština koja je ostavljala ružne tragove na zidu i spojevima ploča.

Neugodna činjenica je da se taj krov nalazi na visini prvog kata – pa pristup nije jednostavan i to je jedan od razloga zašto sam dugo oklijevao nešto poduzeti.

Konačno, nakon dvije godine mozganja, mijenjanja planova i nekoliko pokušaja angažiranja različitih majstora – odlučio sam se za akciju. Iskreno, da sam našao majstore koji bi to napravili umjesto mene, angažirao bi ih. Ali takvih naprosto nema. Mogao sam, da sam na to bio spreman, naručiti novi krov. U tom slučaju bi se morala mijenjati i željezna konstrukcija, a to bi imalo utjecaja i na ugrađenu PVC stolariju. Naprosto ne postoji ekipa koja bi skinula postojeće ploče, pobrusila i obojila staru krovnu konstrukciju, stavila nove ploče i sve zabrtvila.

Uglavnom, za tu svrhu sam pronašao dobavljača ploča koji može i hoće ploče izrezati na potrebnu dimenziju te ih dostaviti na lokaciju. Nakon pomnog biranja izabrao sam i kupio dovoljno visoke ljestve. Odabrao sam i pripremio silikonske i gumene brtvene mase. Opremio sam se alatom, od kojeg su kutna brusilica, pila i baterijski odvijač bili najvažniji.

Najprije sam demontirao i skinuo postojeće ploče. To nije bilo jednostavno jer su se neki vijci, uz djelovanje korozije i sunca, stopili s čeličnom podlogom. Zbog toga sam im morao rezati kutnom brusilicom. Ta činjenica je odmah pokvarila ideju korištenja postojećih urezanih navoja te da postojeća mjesta za vijke iskoristim za pričvršćivanje novih ploča. Postalo je očito da ću vijke morati postavljati na nova mjesta. Osim toga, koliko god ploče bile male specifične težine, njihove dimenzije su 210 x 160 cm, pa je manipulacija s tolikom plohom vrlo nepraktična – pogotovo na visini. Uglavnom, maknuo sam vijke, zidarskom lopaticom otpustio silikonsko brtvilo i fizičkom snagom – pokretima lijevo, desno – vadio ploču po ploču.

Nakon što sam to učinio ukazali su se tragovi korozije na čeličnom nosaču pa sam se sljedećih nekoliko dana bavio skidanjem hrđe i ljuštenjem stare boje te bojanjem u nekoliko slojeva.

Ploče su iz Zagreba došle u dva velika paketa. Vadio sam ih pažljivo, ne želeći ih ogrebati ili oštetiti, pa sam ih na vrtnom stolu pripremao za montažu. Radi se po stavljanju polupropusne folije i pripasivanje rubnih te spojnih profila.

Jednu po jednu ploču sam donosio iz vrta i podizao na krovnu konstrukciju pomažući se ljestvama, ne samo da na njih stanem – već da ploču kližući podignem do visine konstrukcije te da ju lagano, rotirajući je oko vodoravne osi, na nju spustim. Nekoliko dana sam se bavio namještanjem ploča – podešavajući poziciju ispod limenog profila na spoju sa zidom, oprezno se penjući na nove ljestve do radne visine od oko 5,5 metara, bušeći rupe za vijke i zatežući ploče.

Rezultat je odličan, sve je čisto i uredno. Isprobao sam krov polijevajući ga iz kante. Za sada se sve dobro drži i nema propuštanja vode. Vidjet ćemo kako će to izgledati po kiši, a pogotovo nakon godinu – dvije.